Zašto su neki ljudi dobri prema svima drugima, a loši prema svojoj obitelji?

U svakodnevnom životu često susrećemo ljude koji zrače ljubaznošću i strpljenjem – u trgovini, na poslu, u crkvi. No, kad zavirimo iza kulisa, u njihovu obiteljsku svakodnevicu, iznenadimo se: isti ti ljudi znaju biti hladni, razdražljivi ili čak grubi prema svojim najbližima. Zašto se događa ta nelogična razlika u ponašanju?

Jedan od razloga leži u osjećaju sigurnosti. U obiteljskom okruženju ljudi se često osjećaju “dovoljno sigurnima” da ispuste sve svoje frustracije, bez straha da će biti odbačeni.

Oni vani vide kao publiku koju žele impresionirati, dok obitelj – kako se pogrešno pretpostavlja – “mora” sve trpjeti. Ta kriva pretpostavka dovodi do licemjerne dinamike: drugima pokazujemo najbolje, a obitelji najgore lice.

Drugi razlog je rutina i emocionalna istrošenost. Život s istim ljudima iz dana u dan zna iscrpiti, pogotovo ako se problemi guraju pod tepih. Tamo gdje bi trebala biti najdublja povezanost, nastaje udaljenost. Ako osoba ne ulaže u međusobno razumijevanje, sukobi se lako pretvore u naviku, a nježnost u zaboravljenu dužnost.

Psiholozi upozoravaju i na još jednu dimenziju: želja za odobravanjem. Mnogi se trude biti voljeni od “svijeta”, jer ondje još mogu ostaviti dojam. Kod kuće, gdje je imidž već formiran, ne vide smisao dodatnog truda – kao da zaboravljaju da ljubav traži stalnu obnovu i pažnju.